Sunday, 8 May 2011

Cas likovnog obrazovanja (ako je to bas bilo obrazovanje)

Da li se neko sjeća Željka Gregurevića, nastavnika likovnog vaspitanja iz O.Š. Slobodan Vuković? Kakav je to strašan lik bio na svojim časovima...Uvijek zamišljen i nekako zabrinut zbog nečeg; kao da ga gledam sada kako se češka po bradi i gleda negdje u nekom pravcu potpuno odsutan i tmuran. Bio je šutljiv i govorio je samo po potrebi, kao da mu je bilo žao da govori i kao da se plašio da će potrošiti sav svoj vokabular. Sjećam se jedne fenomenalne scene sa njegovog časa. Ja sam na njegovim časovima sjedio u zadnjoj klupi u srednjem redu. Milan Ćosović je sjedio ispred mene. Nastavnik Željko nam je dao zadatak i mi smo počeli da radimo. On je sjedio na svojoj stolici zamišljen. Negdje na sredini časa on je ustao sa svoje stolice i počeo je da hoda po razredu između redova, idući od klupe do klupe, i zadržavao se samo kod onih učenika čije je radove smatrao interesantnim. A onda je došao do Milana; koji je bio sitan i crna ravna kosa mu je padala na oči; stao je pored njega, zagledao se u njegov rad i uzeo ga u ruku, a drugom (lijevom) rukom je uzeo njegovu kutiju sa temperama i lupkao sa njom po klupi. Međutim, nastavnik Željko nije znao da je Milan razmazivao boje na donjoj strani kutije sa temperama i mi smo to vidjeli i istog momenta smo se počeli smijati. U prvom momentu tiho, a onda sve glasnije i glasnije, a on je stajao ukočeno, napravio kružni pogled po čitavoj učionici, i onda je shvatio zašto se mi smijemo. Gledao je Milana kao razjareni buldog; lijevom (onom zamazanom) rukom ga je uhvatio za lice i gnjavio razmazujući boje po njegovom licu i govoreći: 'A ne govoriš ništa, majmune!!!', ne prestajući da razmazuje boje po njegovom licu i mislim da je čak zvonilo za kraj časa, a nastavnik Željko nije odustajao...Na kraju, ne znam kako se smirio i ko je uopće uspio da ga smiri. I danas ga ponekad vidim u gradu. I danas je zabrinut i namrgođen. Isti je kao prije 30 godina i čini mi se da ne stari nikako. Hoda sa rukama na leđima.

Autor - Sejo Ekmecic

No comments:

Post a Comment