Da li se neko sjeća Željka Gregurevića, nastavnika likovnog vaspitanja iz O.Š. Slobodan Vuković? Kakav je to strašan lik bio na svojim časovima...Uvijek zamišljen i nekako zabrinut zbog nečeg; kao da ga gledam sada kako se češka po bradi i gleda negdje u nekom pravcu potpuno odsutan i tmuran. Bio je šutljiv i govorio je samo po potrebi, kao da mu je bilo žao da govori i kao da se plašio da će potrošiti sav svoj vokabular. Sjećam se jedne fenomenalne scene sa njegovog časa. Ja sam na njegovim časovima sjedio u zadnjoj klupi u srednjem redu. Milan Ćosović je sjedio ispred mene. Nastavnik Željko nam je dao zadatak i mi smo počeli da radimo. On je sjedio na svojoj stolici zamišljen. Negdje na sredini časa on je ustao sa svoje stolice i počeo je da hoda po razredu između redova, idući od klupe do klupe, i zadržavao se samo kod onih učenika čije je radove smatrao interesantnim. A onda je došao do Milana; koji je bio sitan i crna ravna kosa mu je padala na oči; stao je pored njega, zagledao se u njegov rad i uzeo ga u ruku, a drugom (lijevom) rukom je uzeo njegovu kutiju sa temperama i lupkao sa njom po klupi. Međutim, nastavnik Željko nije znao da je Milan razmazivao boje na donjoj strani kutije sa temperama i mi smo to vidjeli i istog momenta smo se počeli smijati. U prvom momentu tiho, a onda sve glasnije i glasnije, a on je stajao ukočeno, napravio kružni pogled po čitavoj učionici, i onda je shvatio zašto se mi smijemo. Gledao je Milana kao razjareni buldog; lijevom (onom zamazanom) rukom ga je uhvatio za lice i gnjavio razmazujući boje po njegovom licu i govoreći: 'A ne govoriš ništa, majmune!!!', ne prestajući da razmazuje boje po njegovom licu i mislim da je čak zvonilo za kraj časa, a nastavnik Željko nije odustajao...Na kraju, ne znam kako se smirio i ko je uopće uspio da ga smiri. I danas ga ponekad vidim u gradu. I danas je zabrinut i namrgođen. Isti je kao prije 30 godina i čini mi se da ne stari nikako. Hoda sa rukama na leđima.
Autor - Sejo Ekmecic
Autor - Sejo Ekmecic
No comments:
Post a Comment