Raja sa 20A

Dodajte u komentar ako je ko propusten

Samira Ekmescic - Prizemlje

Sejo Ekmescic - Prizemlje

Sanja Baskarada - Prizemlje

Snjeza Baskarada - Prizemlje

Zoran Nikolic - Prvi sprat

Brankica Nikolic - Prvi Sprat

Marko Bilcar - Drugi Sprat

Diana Bilcar - Drugi Sprat

Zeljko Aleksic - Drugi Sprat

Dejan Aleksic - Drugi Sprat

Dragan Glavas - Treci Sprat

Boris Nastic - Cetvrti Sprat

Vedran Hasanagic - Sesti Sprat

Damir Hasanagic - Sesti Sprat

Vesna Racic - Sedmi Sprat

Jasna Ibrulj - Sedmi sprat

Natasa Gajic - Osmi sprat

Sasa Gajic - Osmi sprat

Sanja Zivancev - Osmi sprat

Sasa Zivancev - Osmi sprat

Malo starija raja

Ljilja Djukic - Drugi sprat

Vesna Glavas - Treci sprat

Stevo Popovic - Treci sprat

Dejan Popovic - Treci sprat

Haris Becar - Sesti sprat

Gordana Racic - Sedmi sprat

Malo mladja raja

Veljko Kurijak - Prvi sprat

Aco Zecevic - Peti sprat

Sandra Zecevic - Peti sprat

Jasenka Nastic - Cetvrti sprat

Igor Espek - Peti sprat

Srdjan Espek - Peti sprat

Pogled sa nase zgrade

Ko se prvi popeo na trafo stanicu ?

Ako obratite paznju. Oluk je skinut. Nema vise penjanja.

Mala i Velika Škola - Slobodan Vukovic

Mala i Velika Škola. Iza male škole sam zapalio prvu cigaretu u životu. Prvi razred. Ja i Nedim Dizdar. Mislim da je Nedim Dizdar već tada kupovao cigarete. Pored Male škole je bio 'Zdravljak'. Tu smo kupovali 'umočak'. Kako je malo bilo potrebno za sretno djetinjstvo. 'Umočak' je bio najpraktičniji i najjeftiniji obrok na svijetu. Ne znam ko ga je smislio, ali je napravio jako unosan posao jer smo ga svi kupovali. Pola ili četvrtina somuna se napari na ćevapima koji se peku i u tu polovinu somuna se stavi kašikica senfa. Mislim čak, da se 'umočak' mogao kupiti samo u 'Zdravljaku'.

Autor - Sejo Ekmecic

Diana Bilcar:

Jao Sejo, sjecam se ! Ne sjecam se bas senfa, ali je "umocak" bio moje omiljeno jelo. Ako se dobro sjecam , kostao je 1.50 dinara kada sam ja bila u "maloj skoli". Nisam nikada dosla do "velike skole" jer smo preseliili u mom 5. razredu osnovne :) 

Vedran Hasanagic:

Tako je Sejo. Sjecam se umocka. Svi su to kupovali, a ko kupi cevape bude glavni u skoli 

Branka Nikolic 

Omiljeni: umocak i frtalj hljeba i pasteta

Tramvaj Vašingtonac

Tramvaj Vašingtonac! Mislim da sam se prvi put vozio Vašingtoncem kada me je majka vodila kod tete Begzade. Teta Begzada je bila krojačica i živjela je negdje na Vratniku. Šila je kaputić za mene. Sjećam se Vašingtonca; širok, prostran, zelena koža je prekrivala sjedišta i bilo je jako udobno voziti se njime. Na nekim sjedištima je nedostajao komad kože jer su je neki ljudi rezali i nosili ko zna zbog čega, tako da se vidjela sivkasto-žućkasta spužva na oštećenim sjedištima. Ne znam na koji su način Vašingtonci stigli u Sarajevo, ali je činjenica da su bili apsolutni hit. Nakon vožnje Vašingtoncem, išli smo na kombi do tete Begzade. Ovde je vrijedno pomenuti tu ženu, jer ja nikada u svom životu, nisam vidio na jednom mjestu više mački. Sigurno ne pretjerujem ako kažem da nije bilo mjesta na kojem nije bila neka mačka. Mislim da ni teta Begzada nije znala koliko ih ima i ne znam kako je sve to funkcionisalo u njenoj kući. Znam da je jedna od mački obavila nuždu na mom kaputiću i onda sam se ja naljutio i nisam želio da ga nosim.
Autor - Sejo Ekmecic

Najbolji kolaci iz Klasa

A jednom nas je teta Senada povela u 'Klas'. Mislim da je bila neka godišnjica firme ili tako nešto. Uglavnom, bila je neka proslava i znali smo da će nam biti lijepo. Eh sad, ko je sve tu bio, prepoznaće se iz ove priče i mislim da je to bolje nego da ja sada nabrajam po sjećanju. Znam da su nas doveli u neku salu i znam da je bilo mnogo ljudi. Onda je neki čovjek (valjda direktor firme) držao govor i pričao je dugo. Onda sam ja u jednom trenutku glasno rekao: 'Kad ćemo jesti kolače?' Svi su se nasmijali i onda je 'govornik' rekao nešto u smislu da sam ja u pravu i da će nas sada odvesti da vidimo proces proizvodnje. Onda su nas vodili po tim pogonima i mi smo sve to razgledali sa malom pažnjom jer smo razmišljali o kolačima. I konačno su nas doveli na jedno mjesto gdje je bilo mnogo kolača i slatkiša i rekli nam da se slobodno poslužimo. Nije nam trebalo govoriti dva puta i odmah smo se bacili na posao. Tu smo proveli neko vrijeme i kasnije su došli ljudi sa Radia i pravili su reportažu. Došli su do nas i postavljali su nam standardna pitanja koja se postavljaju u takvim prilikama: 'Volite li kolače?', 'Koje kolače najviše volite?' i tome sl. Kada je reporter pitao Vedrana koji kolač najviše voli, on je šutio jedan minut možda, a onda je rekao kao iz topa: 'Bosanski lokum!!!' Bosanski lokum niko od nas tada nije jeo jer je bio suh i nije nam bio interesantan tako da sam se začudio Vedranovim odgovorom. Kasnije sam ga pitao da mi objasni zašto je to rekao, a on je šeretski odgovorio da se nije mogao sjetiti Rolata. Znam da je moj stari snimio na kasetofonu ovu reportažu i naše odgovore, ali ne znam gdje je to sada. Ali evo, imamo sjećanje...
Autor - Sejo Ekmecic

Golubu stavi soli na rep (ili kome drugom)

Kaze stavi golubu soli na rep i on nemoze odletjeti ! Ja sam u to vjerovao kao u Djeda Mraza ! I jednom ja na balkonu, a kod Kurjaka na balkonu golub! Gledam ja njega , gleda on mene, odnosno on mene nije mogo vidjeti jer sam bio nad njim! Uletim u kuhinju uzmem kutiju Tuzlanske soli, i odjednom ta ptica postane čisto bijela po ledjima i repu, a erna bez kilo soli! E sada gledam kako bi ga jos uzeo, a on odjednom odleprsa i postane opet tamno siv.. Tada sam prestao vjerovati i u Deda Mraza :))
Autor - Marko Bilicar

Cas likovnog obrazovanja (ako je to bas bilo obrazovanje)

Da li se neko sjeća Željka Gregurevića, nastavnika likovnog vaspitanja iz O.Š. Slobodan Vuković? Kakav je to strašan lik bio na svojim časovima...Uvijek zamišljen i nekako zabrinut zbog nečeg; kao da ga gledam sada kako se češka po bradi i gleda negdje u nekom pravcu potpuno odsutan i tmuran. Bio je šutljiv i govorio je samo po potrebi, kao da mu je bilo žao da govori i kao da se plašio da će potrošiti sav svoj vokabular. Sjećam se jedne fenomenalne scene sa njegovog časa. Ja sam na njegovim časovima sjedio u zadnjoj klupi u srednjem redu. Milan Ćosović je sjedio ispred mene. Nastavnik Željko nam je dao zadatak i mi smo počeli da radimo. On je sjedio na svojoj stolici zamišljen. Negdje na sredini časa on je ustao sa svoje stolice i počeo je da hoda po razredu između redova, idući od klupe do klupe, i zadržavao se samo kod onih učenika čije je radove smatrao interesantnim. A onda je došao do Milana; koji je bio sitan i crna ravna kosa mu je padala na oči; stao je pored njega, zagledao se u njegov rad i uzeo ga u ruku, a drugom (lijevom) rukom je uzeo njegovu kutiju sa temperama i lupkao sa njom po klupi. Međutim, nastavnik Željko nije znao da je Milan razmazivao boje na donjoj strani kutije sa temperama i mi smo to vidjeli i istog momenta smo se počeli smijati. U prvom momentu tiho, a onda sve glasnije i glasnije, a on je stajao ukočeno, napravio kružni pogled po čitavoj učionici, i onda je shvatio zašto se mi smijemo. Gledao je Milana kao razjareni buldog; lijevom (onom zamazanom) rukom ga je uhvatio za lice i gnjavio razmazujući boje po njegovom licu i govoreći: 'A ne govoriš ništa, majmune!!!', ne prestajući da razmazuje boje po njegovom licu i mislim da je čak zvonilo za kraj časa, a nastavnik Željko nije odustajao...Na kraju, ne znam kako se smirio i ko je uopće uspio da ga smiri. I danas ga ponekad vidim u gradu. I danas je zabrinut i namrgođen. Isti je kao prije 30 godina i čini mi se da ne stari nikako. Hoda sa rukama na leđima.

Autor - Sejo Ekmecic

Ski-roll iz djetinjstva

Bilo je interesantno kada smo pravili ski-roll. Ne znam ko je prvi došao na tu ideju i zašto smo ga nazivali ski-roll kada je bio skateboard, ali to sada nije ni važno. Mislim da je samo Saša Vučinić imao pravi ski-roll koji je na neki čudesan način uspio da ga nabavi. I možda Đido, ako se dobro sjećam. Svi ostali smo ga pravili na različite načine. Nije trebalo mnogo da bi se uživalo u zadovoljstvu vožnje na ski-rollu. Jedna daska obrađena na fini način i dva para točkića. Ali, jako se teško dolazilo do svega toga, a naročito do točkića. Danas vidim te točkiće na svakom mjestu u malo bolje opremljenim prodavnicama, ali prije ih nije bilo nigdje. Kada bismo uspjeli nekako da nabavimo sav materijal koji nam je bio potreban išlo se na izradu ski-rolla. Znam da mi je otac pomagao da napravim svoj ski-roll i bio sam presretan kada smo ga završili. Međutim, vozio sam ga 2-3 dana i prednji točkići su zablokirali tako da je bio praktično neupotrebljiv. Ostavio sam ga na balkon i bio sam jako tužan. Ali sam se nečega dosjetio; pošto su prednji točkići bili blokirani, ja bih stao na ski-roll držeći se za prednji dio balkona i radio 'klapanje' kako smo to zvali tada, pomjeranje na lijevu i desnu stranu stojeći na ski-rollu. I to sam vježbao satima i satima, neprekidno, tako da kasnije, kada sam došao do pravog ski-rolla, bio sam jako dobar i odlično sam održavao balans. A onda nam je Vedran rekao da mu je čika Enes zabranio da vozi ski-roll jer je negdje pročitao u novinama da je neki dječak smrskao glavu vozeći skateboard tako da je ski-roll naglo otišao iz naše ulice.
Autor - Sejo Ekmecic

Mlijeko iz djetinjstva (pravo)

Sjećam se mlijeka u staklenim bocama sa plavim čepom na vrhu. Ta je boca bila čista umjetnost. Miris pečenog hljeba iz pekare. Pekara je bila na Malti i mislim da je stara slala Samiru po hljeb jer sam ja bio još mali. Slikice 'Flora i fauna, 'Fudbaleri i timovi', 'Sandokan'. Albumi. Salvete. One su se sa najvećom pažnjom slagale u kutije da se ne bi slučajno oštetile na bilo koji način, i kasnije su ih djevojčice razmjenjivale između sebe. Ljepša za još ljepšu ili obrnuto, što je zavisilo od pojedinačnih ukusa. Znam kada smo išli u knjižaru da kupimo udžbenike i sveske za školu. Obično bi majka vodila mene i Samiru. Jednom smo dobili plave majice na kojima je pisalo bijelim slovima: BIGZ. Bilo je nečeg lijepog u tome, specifična aroma knjižare, naslagani udžbenici na svim pultovima i sveske, i iako nisam volio školu, bilo mi je drago da tada idem u knjižaru. Ne sjećam se gdje smo kupovali one plave kecelje koje su bile obavezne u školi. Kada sam postao pionir, znam da mi je maramu vezala Tanja (koja je živjela u dugoj zgradi i kojoj se ne mogu sjetiti prezimena), ali znam da je bila divna, a ja sam bio nekako ponosan što mi je baš ona vezala maramu i što sam postao pionir. Onda smo čekali u redu pored ceste, na Malti kod samog mosta, druga Tita. Stajali smo dugo tako u redu, čisti i ispeglani, sa bijelim kapama na glavama i crvenim maramama, čekajući dolazak Maršala. Kada je naišla svečana kolona, Tito je stajao u crnoj limuzini i mahao rukom svima. I prije nego što je došao do našeg reda, gledao je na desno, a onda se okrenuo na lijevu stranu i pogledao u našem pravcu, i držao je tako pogled i ja sam mislio da gleda baš u mene i bilo mi je drago da je baš mene vidio u masi ljudi koja je stajala sa strana praveći mu doček. Bio je sunčan dan i taj momenat je trajao dugo, a svečana kolona je prošla dalje prema gradu.
Autor - Sejo Ekmecic